Jeste li i vi jedni od sretnih “još malo pa roditelji” koji očekuju svoje sunašce da dođe na ovaj svijet? Sigurno pretpostavljate kako vas očekuju neke velike promjene u životu, i naš cilj je da vam pružimo nešto osobnog iskustva o tome što donosi prvi mjesec života s novim članom obitelji.
Porođaj – čarobno iskustvo?
Za porođaj često kažu kako je to čarobno iskustvo. Za mene nije bilo. Produkt – moja prekrasna djevojčica, svakako je čaroban, no čitav taj proces je bio dugačak i bolan, čak i pomalo traumatičan. Iako sam bila dosta optimistična u vezi porođaja i samouvjereno tvrdila kako je velik dio boli u glavi, kad je krenulo, brzo sam promijenila mišljenje.
Sve je započelo školski. Bila sam trudna 40 tjedana i 2 dana, na kontroli taj dan doktor je rekao kako je sve super i kako mogu očekivati trudove svakog trena. Iskreno, jedva sam čekala da rodim, zadnjih par tjedana trudnoće bili su naporni. Tu noć probudilo me curenje po nogama. Uzbuđeno sam obznanila mužu da mi je pukao vodenjak i odjurili smo u bolnicu. Srećom, sve stvari već su odavno bile spremne. U bolnici su me pregledali, bila sam 4cm otvorena s laganim trudovima. Otišla sam u rađaonu misleći kako ću roditi do jutra. Trebalo je malo duže – 13h.
Moji trudovi su bili nepravilni i nisu se pojačavali pa su ujutro odlučili potaknuti trudove s dripom. Bol je dotad bila skroz podnošljiva, no nakon dripa promijenila sam svoju “bez epiduralne” odluku. Osjećala sam se loše što nisam ustrajala u svojoj odluci, no još jednom sam se podsjetila kako ne možeš znati kako ćeš postupiti dok se ne nađeš u toj situaciji. Epiduralna je pomogla na par sati. No nakon toga je prestala djelovati, a porod još nije bio blizu. Sljedeći sati su bili mučenje. Bebina glava je bila previsoko, iako je dotad uvijek bila u dobrom položaju. Doktori su stalno govorili da prodišem još samo jedan trud, a ja sam znala da lažu.
Srećom, suprug je bio sa mnom. Podsjećao me na pravilno disanje, donosio mi vodu i brisao znoj s čela. Jako mi je pomoglo što je bio sa mnom kao moralna potpora i svakom bih preporučila da ima pratnju na porodu.
Konačno, doktori su odlučili da je vrijeme za porod jer je dijete već dugo bez plodne vode. Krenula je faza tiskanja. Nakon nekog vremena, čula sam glasni plač zbog kojeg je sve ovo vrijedilo proći. Kad su mi stavili Leu na prsa, bila sam pomalo u transu od boli i sreće i 30 minuta šivanja je prošlo neprimjetno.
U bolnici…
Nakon premještanja u sobu, mislila sam da ću se onesvijestiti od umora, no nikako nisam uspjela zaspati. Jedva sam čekala da mi donesu Leu. Nakon što su je okupali i pregledali, sestra ju je donijela u sobu s napomenom da je gladna. I iako sam pogledala tonu videa o tehnikama dojenja, pokazalo se da nisam puno naučila. I beba i ja mučile smo se s pronalaskom optimalnog položaja, svakim pomakom moja rana je sve više boljela, beba je postajala sve nervoznija… Osjećala sam se obeshrabreno.
Bolnica u kojoj sam rodila ima status prijatelja djece što znači da je Lea bila sa mnom većinu vremena. Trebalo ju je utješiti kad je plakala i naravno promijeniti pelenu kad ju uprlja. U početku sam bila skroz izgubljena. Nisam znala kako da ju primim, izgledala je tako sitno i krhko. Mijenjanje pelene je isto bio izazov, najviše zbog skidanja i oblačenja minijaturne odjeće. Srećom, sestre su bile spremne pomoći oko svih tih teškoća, posebno namještanja za pravilno dojenje. Za koji dan došlo je do poboljšanja. I dalje sam bila umorna, ali sam se počela privikavati na bebin ritam.
Jedini problem bila je kronična neispavanost. U 5 dana koliko sam bila u bolnici, spavala sam svega par sati. Stalno sam osjećala neke trnce po tijelu, po glavi su mi se vrtjele negativne misli i strahovi. Kad bih zatvorila oči i zadrijemala koju minutu, budila bih se u panici, često i uz viku i skakanje s kreveta, provjeravajući kako je beba. Istražujući te simptome, našla sam kako uz postporođajnu depresiju postoji i manje poznata postporođajna anksioznost. Srećom, moji simptomi su se počeli smanjivati s dolaskom kući i dijeljenjem roditeljske odgovornosti sa suprugom. Ove teškoće je važno osvijestiti i o njima pričati jer se često događa da se majke muče u tišini, misleći da tako treba biti ili iz straha zbog osude okoline. U tim trenucima najvažnija je podrška najbližih, ne samo moralna već i praktična.
Lea je dobila žuticu i zbog toga smo morale duže ostati u bolnici. Iako sam znala da je to često i relativno bezazleno, ta zadnja dva dana mi je bilo užasno.
Konačno, nakon pet dana u bolnici, dobili smo zeleno svjetlo za odlazak kući. Avantura je tek počela!
Prvi tjedan kod kuće…
I konačno je došlo vrijeme da dovezete vaše novorođenče kući. Spremni ste. Ipak, za to ste se pripremali posljednjih devet mjeseci. Naravno da ste spremni… Znate što vam je činiti. I tada shvatite da nemate pojma što i kako dalje! Ubrzo ćete shvatiti da su sve pripreme koje ste do sada napravili – krevetić koji ste pripremili, igračke, zvukovi, spravice, svjetla… Uglavnom beskorisni. Kao i svaka osoba, vaš novi član kućanstva ima svoje naume i ubrzo shvaćate da ga apsolutno ne zanimaju stvari za koje ste smatrali da će ga izuzetno zanimati.
Kod kuće imamo krevetić za bebe, kolijevku, nekoliko igračaka s različitim zvukovima i teksturama, razna svjetla, zvečku za novorođenčad i sve to smo koristili – nikad!
Iz moga iskustva, jedino za što bebica pokazuje interes u prvom mjesecu života je: hrana, spavanje, kakanje i plakanje. Ooo, plakanje… No uskoro ćemo doći na tu temu. Samo sam htio reći, ne morate se osjećati loše ako stvari ne krenu onako kako ste zamislili. A neće krenuti onako kako ste zamislili. Samo se pokušajte prilagoditi vašem malom sunašcu pa makar to značilo da vam od sada pripada svega 20% kreveta dok će vaše malo zlato zauzeti ostalih 80%. Ne šalim se. Bit ćete najsretnija osoba na svijetu znajući da vaše malo čedo spava. A san će ubrzo postati dugo izgubljeni prijatelj koji vam neizmjerno nedostaje.
Moram priznati da je prvi tjedan s bebicom kod kuće bio jedan od najstresnijih perioda u dosadašnjem životu. Pogotovo kad to maleno biće brizne u plač, a vi ste već poduzeli sve što je u vašoj moći no jednostavno ništa ne pomaže.
U tim trenucima se osjećate tako nesposobno, frustrirano i bespomoćno da vam dođe da skočite kroz prozor! Pozitivna stvar u svemu tome – postaje lakše svakim novim danom. Ne, plakanje neće prestati no lakše ćete se s tim nositi – barem sa psihološkog aspekta – u vašoj glavi. Ubrzo ćete naučiti kako vaše maleno mora plakati i da to nužno ne znači da ste loš roditelj. To samo znači da vam mališa pokušava nešto poručiti, komunicirati s vama – a na vama je samo da dešifrirate što je to što vam pokušava reći. Ovu temu ću dodatno pokriti kada budemo pričali o Kolikama kod beba.
Moje mišljenje je da svaki roditelj, nakon što preživi prvi tjedan kod kuće s prvim djetetom zaslužuje medalju ili nekakvo pismeno priznanje. Možda i spomenik! Uz već spomenute stresne situacije očekuju vas još mnogo drastičnih promjena u načinu života na koje zbilja mogu negativno utjecati na mentalno zdravlje dok se ne adaptirate. Konstantna neispavanost, novi, neodgodivi zadaci, nedostatak slobodnog vremena – nedostatak vremena općenito, sve to može drastično utjecati na osobu. No ne brinite, mi ljudi smo super adaptibilna bića, i do drugog tjedna ćete se već priviknuti na novi način života i počet ćete znatno više cijeniti pozitivne strane vaše nove funkcije – funkcije roditelja.
Dojenačke kolike ili Kolike kod beba
Ajme, dojenačke kolike su izuzetno gadne i kada se suočite s njima, zbilja će vam trebati čelični živci! No za početak, što su dojenačke kolike? – nitko ne zna. Postoji velik broj teorija; neki stručnjaci smatraju da su povezane s probavnim smetnjama i grčevima u bebinom, još nerazvijenom probavnom sustavu. Drugi pak stručnjaci smatraju da je uzrok kolikama to što novorođenčadi fali još jedno tromjesečje u majčinom trbuhu.
Kolike kod beba se definiraju kao epizode plakanja koje traju duže od tri sata dnevno, minimalno tri dana u tjednu, kroz period od minimalno tri tjedna kod inače zdravog djeteta. Uglavnom započinju između drugog tjedna starosti i znaju trajati do četiri mjeseca starosti. Epizode najčešće započinju predvečer.
Kolike kod beba – kontinuirano plakanje bez nekog razloga će vam uistinu testirati strpljenje
Mi spadamo među “sretnike” kod čijeg djeteta su se dojenačke kolike počele pojavljivati od samog početka. I kada ih doživite po prvi put, onda ćete vidjeti što je pravi stres! Da li je dijete gladno? Ne, ne želi jesti. Da li mu je prevruće? Prehladno? Ne. Prljava pelena? Čista ko suza! Previše stimulacije? Premalo? Opet ne! Što god da pokušate, plač jednostavno ne prestaje. Mislite kako nešto ne valja, djetetu nije dobro, no što god da napravite ne pomaže.
Kada se prvi puta suočite s kolikama, stvarno vam dođe da se bacite kroz prozor. I sljedećih nekoliko dana osjećate hladan znoj kako vam curi niz leđa kako se predvečer bliži. No ne očajavajte (previše). Sa svakim novim danom, postajete iskusniji i svakim danom naučite nešto novo što vam pomaže i bolje upoznajete svoju prinovu – što želi i što voli.
Već je prošlo pet tjedana, i još uvijek se suočavamo s kolikama svaki drugi-treći dan. No sada su epizode znatno kraće, jer znamo što pomaže kod smirivanja našeg malog plačljivka. Postoji hrpa savjeta kako umiriti bebu s kolikama, no imajte na umu da neće sve funkcionirati i kod vašeg djeteta. Mi smo uspjeli pronaći svega dvije strategije pomoću kojih nam uspijeva umiriti našu malu “opernu pjevačicu”.
- Pomahnitalo hranjenje/držanje dojke u ustima – prva od dvije strategije koje su se nama pokazale uspješnima je držanje djeteta na majčinim prsima, kada se beba hrani po čak i nekoliko sati. Ipak, većinu vremena bebica zapravo uopće ne jede, samo drži dojku u ustima što ju umiruje. No da nam nije palo na pamet odvojiti je od dojke! To bi nam bila najveća greška koju smo ikada učinili!
- Nošenje bebe na rukama – druga strategija koja je poprilično djelotvorna u našem slučaju. Mislim da mi se mišićna masa na nogama i rukama poduplala u zadnjih pet tjedana jer sam proveo nebrojene sate šetajući gore-dolje po stanu s mojom malom djevojčicom na rukama. U većini slučajeva funkcionira savršeno. No nije dovoljno samo hodati, morao sam razviti poseban hod kojeg sam nazvao “hod sa štapom u stražnjici” zato što moram hodati kao da imam… je l’… štap u stražnjici. I s vremena na vrijeme se moram namjerno zabijati u okolne objekte zato što mališka baš obožava poskakivanja i drndanje.
Ostale stvari koje ljudi preporučuju i koje biste definitivno trebali pokušati:
- Bijeli šum – mnogi se kunu u nevjerojatnu učinkovitost bijelog šuma kod djece s kolikama. Bijeli šum je najsličniji zvukovima koje je djetešce čulo u majčinoj utrobi što mu i sada pomaže prisjećajući ga na sigurnu okolinu u kojoj je proveo zadnjih devet mjeseci. Bijeli šum možete dobiti koristeći sušilo za kosu ili usisavač. Ili jednostavno otići na YouTube – tamo se nalazi tona videa s bijelim šumom. Kod nas, bijeli šum i nije bio neka sreća. Samo smo mi bili luđi od tih zvukova dok ih beba apsolutno ne registrira! No dobro, staro “Ššššš” je s vremena na vrijeme postiglo efekt. Doduše kratkoročni.
Bijeli šum – odličan borac protiv kolika kod beba
- Zamatanje djeteta u deku – uvijanje – još jedna metoda koja daje odlične rezultate kod nekih beba. To također simulira stisnuti prostor majčine utrobe i onemogućava bebi bilo kakve kretnje. Baš kao zadnjih devet mjeseci! To bebu čini sigurnom i pomaže joj da se smiri.
- Stavljanje bebe da leži na boku ili trbuhu – iako se preporučuje da bebe spavaju na leđima, kada se suočavate s kolikama, namještanje bebe na njezin bok ili trbuh može učiniti čuda. Ta ih pozicija isto prisjeća na poziciju u kojoj su bili u majčinom trbuhu i udobnije im je tako. Iako ne primjećujemo neki uspjeh za vrijeme faze kolika, primijetili smo poboljšanje raspoloženja u njenim “standardnim” uznemirenim fazama.
Sada nakon što ste pročitali ovaj članak, ako još nemate iskustva s ulogom roditelja, možda razmišljate: “Ovo zvuči strašno, kao da već nemam dovoljno stresnih situacija u životu, s djetetom će biti još gore!”. No ako ste već iskusni roditelj, već znate kako se the poteškoće vrlo brzo zaboravljaju. A pod vrlo brzo, mislim na minute. Već kroz nekoliko minuta zaboravite na sve što ste upravo prolazili.
Na kraju, roditeljstvo ipak je (skoro) samo sunce i radost
Kada vidite to malo spokojno lice, kada zagrlite svoje malo klupko sreće, sve što osjećate je neizmjerna sreća. Gledanje kako vaše djetešce raste i uči, doslovno iz dana u dan, vam ispunjava srce neizmjernom srećom i ti pozitivni osjećaji uvelike nadmašuju sve poteškoće s kojima se susrećete. I činjenica da vaše dijete, koje je 100% ovisno o vama raste i napreduje (i još je živo) stvara osjećaj kompetentnosti. Znate da ako ste uspjeli u ulozi roditelja, ne postoji izazov na ovom svijetu s kojim se ne biste mogli suočiti!
Ako ste već prošli prvi mjesec, saznajte što vas očekuje u drugom mjesecu djetetovog života. Ako pak želite saznati više o razvoju djeteta, pročitajte što još možete očekivati od djetetovog razvoja i pripremite se za razvojne promjene koje će tek uslijediti.
Pogledajte ostale aktivnosti iz kategorija…
10 misli o “Što očekivati od novorođenčeta u prvom mjesecu života”